Tijekom povijesti osobama s invaliditetom uskraćivan je osobni i pojedinačni izbor i kontrola u svim područjima života. Za brojne se osobe pretpostavlja da ne mogu živjeti neovisno u zajednicama koje su same odabrale. Potpora nije dostupna ili je povezana s određenim načinom života, a infrastruktura unutar zajednice ne poštuje načelo univerzalnoga dizajna. Sredstva se ulažu u ustanove, a ne u razvoj mogućnosti kojima bi se osobama s invaliditetom omogućilo neovisno življenje u zajednici. To je dovelo do napuštanja, ovisnosti o obitelji, institucionalizacije, izolacije i segregacije.
Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom (CRPD) prvi je obvezujući međunarodni instrument za ljudska prava koji se odnosi na invaliditet. Njezina je svrha promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom te promicanje poštovanja njihovog urođenog dostojanstva.
Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom vrhunac je dugogodišnjega neprekidnog javnog zagovaranja zajednice osoba s invaliditetom i njihove borbe za priznavanje njihovih prava. Snaga teksta kao i to što su ga, na dan otvaranja, u ožujku 2007., potpisali predstavnici iz 81 zemlje svjedoče učinkovitosti promicanja tih prava i isticanja hitne potrebe za djelovanjem koje će se usmjeriti na kršenje ljudskih prava u zemljama širom svijeta. Ova Konvencija jest prekretnica – ona utvrđuje da se prava ljudi s invaliditetom moraju priznati i poštovati na jednakoj osnovi kao i prava drugih ljudi te pruža sveobuhvatnu i suvislu analizu mjera potrebnih za prevladavanje diskriminacije, siromaštva, nasilja, zanemarivanja, izolacije i uskraćivanja samostalnosti i ljudskog dostojanstva, s čime se ti ljudi suočavaju. Ona pruža i mehanizme kojima se za provedbu tih mjera i države mogu pozvati na odgovornost.
Člankom 19. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom priznaje se jednako pravo svim osobama s invaliditetom na neovisan život i uključenost u zajednicu, s pravom izbora da odaberu i kontroliraju svoje živote. Osnovu za članak čini temeljno načelo ljudskih prava prema kojem su svi pojedinci rođeni s jednakim dostojanstvom i pravima, a svi su životi jednako vrijedni.
KONVENCIJA O PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM
Članak 19.
NEOVISNO ŽIVLJENJE I UKLJUČENOST U ZAJEDNICU
Države stranke ove Konvencije priznaju jednako pravo svim osobama s invaliditetom na život u zajednici, s pravom izbora jednakim kao i za druge osobe, te će poduzeti djelotvorne i odgovarajuće mjere kako bi olakšale osobama s invaliditetom puno uživanje ovoga prava i punog uključenja i sudjelovanja u zajednici, uključujući i osiguranje sljedećeg:
(a) mogućnosti da osobe s invaliditetom odaberu svoje mjesto boravka, gdje i s kim će živjeti, na ravnopravnoj osnovi s drugima, te da nisu obvezne živjeti bilo kojim nametnutim načinom života,
(b) pristupa širokom rasponu usluga koje različite službe potpore pružaju osobama s invaliditetom u njihovom domu ili ustanovama za smještaj, uključujući osobnu asistenciju potrebnu za potporu življenju i za uključenje u zajednicu, kao i za sprečavanje izolacije ili segregacije iz zajednice,
(c) ravnopravnog pristupa osoba s invaliditetom uslugama, objektima i prostorima, namijenjenima općoj populaciji, te njihove primjerenosti potrebama osoba s invaliditetom.
Iako je u proteklom desetljeću ostvaren određeni napredak u provedbi ovoga članka Konvencije, ipak i dalje postoje brojne prepreke njegovom punom ostvarivanju poput:
(a) Uskraćivanje poslovne sposobnosti, putem formalnih zakona i praksi ili de facto zamjenskim donošenjem odluka o načinu života;
(b) Nejednakost programa za društvenu potporu i zaštitu u svrhu osiguranja neovisnog življenja unutar zajednice;
(c) Nejednakost pravnih okvira i dodjele sredstava proračuna u svrhu pružanja osobne asistencije i individualne potpore;
(d) Fizička i regulatorna institucionalizacija, uključujući djece, i prisilno liječenje u svim oblicima;
(e) Manjak strategija i planova za deinstitucionalizaciju i nastavak ulaganja u institucionalizirane oblike skrbi;
(f) Negativni stavovi, stigma i stereotipi koji sprječavaju osobe s invaliditetom da budu uključene u zajednicu i ostvaruju pristup dostupnoj pomoći;
(g) Zablude o pravu na neovisno življenje unutar zajednice;
(h) Manjak dostupnih, prihvatljivih, cjenovno pristupačnih te pristupačnih i prilagodljivih usluga i objekata, kao što su prijevoz, zdravstvena skrb, škole, javni prostori, stanovanje, kazališta, kina, roba i usluge te javne zgrade;
(i) Manjak prikladnih mehanizama nadzora kojima se jamči prikladna provedba članka 19., uključujući sudjelovanje organizacija koje zastupaju osobe s invaliditetom;
(j) Nedovoljno uključivanje invaliditeta kod raspodjele sredstava iz državnog proračuna…
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom:
https://posi.hr/konvencija-o-pravima-osoba-s-invaliditetom